“Vremena sadašnja nose ubeđenje da dela umetnika mogu prevazići ograničenja u kojima su nastala, odnosno da je jezik slikarstva, iskazan kroz univerzalni grafičko bojeni znak, tematski jasan i vizuelno prepoznatljiv. Taj momenat vizuelnog prepoznavanja, odnosno doslednost i nekompromisnost u svom višedecenijskom opusu, poseduje i šabački slikar Mihailo Gligorić Gliša. Njegovo stvaralaštvo iskazuje obimnost pregaoca, tehničku raznovrsnost istraživača, istorijsko-mitološku konotaciju, iskustva prošlosti aplicirana u iskustvima sadašnjim. Odnos prema slikarstvu on iskazuje kao odgovornost prema samom sebi i izražajnim potencijalima sopstvene imaginacije, ne iskazujući možda uvek recentnost likovnog trenutka, ali prateći onaj trend iskrenosti i doslednosti sopstvenom motivacijskom i stvaralačkom uporištu.
Na spletu diferentnih vremenskih odrednica, na slojevitosti događaja i različitih iskustava, na jasnim i prikrivenim aluzijama, metaforama i ponekoj hiperboli, počivaju tematsko-značenjski postulati Gligorićevog slikarstva, odnosno onog dela koga nosi jasnu istorijsko-etičku konotaciju. Da bi formirao svoj umetnički izraz, kojim će na sebi-svojstven način izreći neizrecivo, slikar se najvećma koristi linijom. Ona je način da grafički iskaže svoju likovnu zamisao, ali i čarobna nit koja se multiplicira, usložnjava, uvećava ili smanjuje te pretače u složene oblike, volumene, senke….
Prostornost između osnovnih linija pruža mogućnost za kolorističku, valersku ili grafičku gradaciju, što sveukupno doprinosi izvesnoj dinamičnosti, podstaknutoj svetlo-tamnim odnosima. Ta opsednutost linearnim bila je sjajno polazište za istraživanje raznih vrsta grafičkih tehnika kao što su suva igla, bakrorez, bakropis….
Ovde do izražaja dolazi preciznost znalačke ruke dok nanosi rezove u podlogu, a koji u kombinaciji sa prostornim belinama, stvaraju specifične, samo grafici, dostupne likovne vrednosti osvedočene i u radovima Mihajla Gligorića. Preciznost je neophodna i pri radu u er-brašu, što predstavlja još jedno, vrlo značajno, polje umetnikovog delovanja. Radovi nastali ovom tehnikom tematski se najviše odnose na aktove koji su prilika za istraživanje muskulaturne mase. On definiše figuru postavljanjem u centar grafičkog kretanja, iz nje se razvijaju, prepliću, pretaču i izviru oblici, čitav kovitlac linija, koje doprinose usložnjavanju osnovne teme. One često prelaze dimenzije platna, snagom emocija i dinamikom zbivanja oslobađaju zastrašujuću životnu stihiju koja se preliva, prostire i širi u nedogled. Tom snažnom osećaju doprinosi i literarni momenat, koji proizilazi iz specifičnog slikarevog senzibiliteta, onog senzibiliteta koji beleži kretanja, potrese i treperenja vremena sadašnjeg.
Njegovi akvareli su tradicionalno rađeni, bez tehničkih multipliciranja i novih transakvarelskih metoda koje je doneo postmodernizam. Odnosi kolorisanih površi i smišljenih belina, valerskih prelaza i hromatskih fleka stvaraju, pogotovo u pejzažima, atmosferu koja varira od idiličnog do Dramatičnog, od mitskog do realističnog, od artističkih prizora s primesama narativno-opisnog do sublimiranog i svedenog. Na pojedinim akvarelima nastalim u poslednje vreme jasne reminiscencije na srednjevekovni graficizam i vizantijski kolorizam. Pejzaž kao suština, kao izbor, kao imaginacija, kao odmorište. Jedinstvo suprotnosti izraženo kroz različit slikarski tretman preciznih i, samo naizgled, nemarnih pasaža u alikvotnim orhestracijama ovog akvarelskog znalca, doprinosi kompletnom umetničkom doživljaju.
Umetničko delo Mihajla Gligorića Gliše nosi jedinstvo svih elemenata koja ga čine. Ono odiše ozbiljnošću koja proizilazi iz višedecenijskog predanog rada, posvećenosti likovnoj problematici, jer se umetnik kod svakog problema upušta u poduhvat koji nije avantura, već dobro osmišljen gest pod stalnom kontrolom njegovog intelekta. Ako je umetnikov zadatak da pojedine, izabrane trenutke izdvoji i omogući im trajnije postojanje i pamćenje, u tom slučaju Mihajlo Gligorić Gliša ovu misiju umetnika dosledno izvršava.”